Osnovna škola Vodice, Vodice: Naslovnica

1. Škole za vladara iz raznih kuća i za Mletačke Republike

- u Vodicama nema škole

2. Prva austrijska uprava u Dalmaciji, od 1797. do 1805. godine

- u Vodicama nema škole

3. Pod francuskom upravom, od 1806. do 1813. godine

- u Vodicama nema škole

4. Druga austrijska uprava u Dalmaciji, od 1815. do 1918.g

- u Vodicama je 1844. g. počela sa radom škola

5. Talijanska okupacija, od 1918. do 1921. godine

6. U Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca-Kraljevina Jugoslavija, od 1921. do 1941. godine

7. Razdoblje drugog svjetskog rata, od 1941. do 1945. godine

8. U SFR Jugoslaviji, od 1945. do 1990. godine

9. U samostalnoj i neovisnoj Hrvatskoj

Sredinom 19. stoljeća Austrija još nije obraćala pažnju zaostaloj poljoprivredi, trgovini i zanatstvu u Dalmaciji. Pomorstvo se ne razvija iako postoje svi uvjeti za procvat dalmatinskih primorskih luka. Seljaštvo je bilo u obavezi plemićima i državi plaćati namete u različitim oblicima. Teško ekonomsko stanje u zemlji povod je nezadovoljstvu širokih narodnih masa, a ono dovodi i do nacionalnih suprotnosti, kojima je povod davala i bečka vlada svojom upravom u Dalmaciji. U javnim službama namještaju se službenici iz Austrije ili Italije, koji nisu vidjeli interese naroda i nisu marili za narodni jezik. U Hrvatskoj se razvija narodni preporod i raspravlja se o ujedinjenju s Dalmacijom, a u Dalmaciji se te ideje jedva naziru. Međutim, unatoč svim negativnim utjecajima, u Dalmaciji nije potpuno ugušen rad na nacionalnom buđenju stanovništva.

U Dalmaciji se postepeno stvaraju dvije struje. Na jednoj su strani pristaše austrijske orijentacije, koje zastupaju ideje «slobodne Dalmacije» u sklopu austrijskih zemalja (autonomaši), a na drugoj strani narodni rodoljubi, koji obraćaju pažnju narodnom pokretu u Hrvatskoj i teže pripajanju Hrvatskoj (narodnjaci). Politička borba među tim strujama odrazila se i na razvitak školstva u Dalmaciji pa tako i u Vodicama. Narodna stranka u Dalmaciji, usporedo s političkom borbom, vodi borbu i za školu, a posebno za pučku školu i hrvatski jezik u njoj. Dalmacija je 1843. g. imala 400 777 stanovnika, a Talijana je bilo samo 16 000. ali se u Dalmaciji ni u jednoj školi nastava nije izvodila na hrvatskom jeziku.

U takvim okolnostima u Vodicama je počela sa radom dvorazredna osnovna muška škola 1844.g., jedna od prvih u okolici Šibenika. Prvi učitelj je bio Pavao Confalonieri a njen upravitelj, mjesni župnik, don Josip Bioni. Takva škola je bila smještena na katu crkvene jednokatne kuče na sadašnjem malom trgu ispred i dijelom na terenu zgrade Vodovoda i odvodnje. Godine 1870. za upravitelja dolazi učitelj Roko Rajević, rodom iz Skradina.

Do 1850.g. školama u Dalmaciji upravlja direktno bečka vlada, a nadzor i vođenje škola bilo je prepušteno svećenicima. Dodamo li tome da nije bilo učitelja osposobljenih za rad u školama, jasno je da je sve to negativno utjecalo na razvitak školstva u Dalmaciji, a posebno osnovnoga.

U Dalmaciji 1848.g. nije ukinut kolonat, te su seljaci živjeli u nepovoljnim ekonomskim uvjetima.

31. prosinca 1851. car Franjo Josip I ukinuo je oktroirani ustav te je uveden apsolutizam. Uvođenjem Bachova apsolutizma u školama i dalje ostaje privilegiran talinjanski jezik, a nakon konkordata, sklopljenog u Beču 05. studenog 1855. između pape Pija IX i cara Franje Josipa I, škole prelaze pod nadzor crkve.

U slijedećim desetljećima osjeća se intenzivnija privredna aktivnost u gradovima uz more. Počinju se razvijati zanati , dok se o razvoju industrije još ne može govoriti. Ni trgovina nije bila osobito razvijena. Pošto su izgubili svoja prava, plemići su se počeli baviti trgovinom, ili su se postepeno pretapali u građansku inteligenciju.

Povoljniji uvjeti za širenje narodne svijesti nastaju nakon bitke kod Visa 1866. god., kada se mijenja politika bečke vlade u Dalmaciji. Iste godine utemeljena je hrvatska učiteljska škola u Arbanasima kraj Zadra, a na zahtjev Narodne stranke 1867. god. djelomično je uveden hrvatski jezik kao nastavni. (1)

Tako se u Šibeniku i njegovoj užoj i široj okolici postepeno osnivaju škole na hrvatskom jeziku, a sve više se potiskuje talijanski jezik.

Tada Vodice spadaju pod općinu Tisno a školu polazi 84 učenika. S obzirom na to da je tek 1873. god. objavljena uredba o upotrebi «slavenskog jezika» u pučkim školama, to znači da se vodila velika borba u vezi s nastavnim jezikom u školama u Dalmaciji.

U periodu od 1860. do 1866. god. naročito na području šibenskog biskupskog konzistorija u Vodicama, učenički roditelji su tražili da se nastava u osnovnoj školi odvija na hrvatskom jeziku, a talijanski da bude uvjetni jezik. (2)

Ženska osnovna škola u Vodicama počela je radom 1886. god. s prvom učiteljicom Nikicom Lušić, a u prostorijama jednokatne kuće braće Tome i Vicka Šprljana (sada je to na početku Rupine). Ona je imala prekid od 1908. do 1911. god. i otvaranja nove školske zgrade, a zbog derutnog stanja prostorija, koje su bile u takvom stanju da se više nisu mogle koristiti.

Školske prostorije jedne i druge škole bile su vrlo neprikladne. U jednom dijelu prizemlja muške škole bila je crkvena uljara sa tri prese sa meljaonicom maslina i nus-prostorijama za smještaj otpadaka maslina «durbina», a u drugom dijelu bila je konoba crkovinara za smještaj vina.

«Pučka škola u Vodicama od postanka nalazi se u istoj kući, najzabitijoj i najsmrdljivijoj ulici. Na tavanu su 2 sobe u koje se penje pogibeljnim skalinama. U jednoj je sobi 1, 2 i 3.a, a u drugoj 4, 5 i 6.a. Svaka je visoka 2,5 m, široka 3 m, duga 4,5 m. U prvoj je 100, a u drugoj 50 djece. Po 7-8 njih sjedi na klupama određenim za 4, drugi stoje na nogama, treći van klupa, četvrti kleče do klupa. Sobe su tamne i bez sunca, popodne se ne vidi ni tabla ni zemljopisna karta, a zimi ni učitelj. Sobe su vlažne i nezdrave, bez vrata, pa djeca kašlju, zebu i blijede. Namještaj je star i raspao se. Nema peći ni zahoda pa djeca trče kućama. Ispod je konoba Crkovinarstva pa zaudara smrad od dropa, masta i mokrinje. Djeca su siromašna i bez knjiga. Vodička općina daje 18 forinti, a Pokrajinsko školsko vijeće 5 početnica godišnje.

Vodice, središte općine sa 3000 stanovnika sa 200 muške djece, trebaju školu. I najgore selo u Bukovici ima bolju školu, to je najgora školska zgrada u Pokrajini. Pokrajinski nadzornik je nije obišao 20 godina. Vode se pregovori između Vlade i Općine o gradnji škole. Općina je primila 7000 K ali ništa ne radi, Vlada nudi još nekoliko hiljada, ali općina neće da primi. Roditelji će štrajkovati i neće slati djecu u ovakvu školu» (3)

Znači da je muška škola radila u tri smjene, pošto je imala 6 razreda, a svega dva učitelja. Iz ovoga se vidi u kako teškom položaju je bilo školstvo Vodica do 1906. god. Takvo stanje je potrajalo sve do 1911. god., kada su otvorene nove školske zgrade.

Vodička se općina odijelila od tišnjanske g.1891, i prvi načelnik je bio Srećko Čićin Šain. Pripadaju joj sa svojim stanovima Dražice, Pišća, Okit, Rakitnica, Stajice i Vrbica, a i selo Tribunj do 1930., kad je doznačeno Tisnome. Cijela vodička općina imala je 1910.g. 34,33 četvornih kilometara, 580 kuća i 2800 stanovnika (ženskih preko 200 više nego muških). Svi katolici.

U Vodicama je poštar. telegraf. ured (otvoren 04.02.1880.) glazba, hrv. soko (barjak blagoslovljen 09.07.1905.) križarsko bratstvo sa svojim domom, čitaonica, težačka Zadruga, lučko zastupstvo, žandarmerijska stanica, financijski delegat i djetište.

Dvije nove školske zgrade dovršene su u 1911.g. Najprije je otvorena jugozapadna zgrada u kojoj se je vršila nastava za mušku djecu i koja je nazvana Muškom osnovnom školom, a na kojoj stoji natpis: »Ova zgrada bi podignuta god. 1911. pod upravom načelnika Enrika Čićin Šaina i drugova». Povodom svečanog otvorenja te škole «Hrvatska rieč» u broju 533 iz 1911.g. je pisala:

«Svečano otvorenje nove škole u Vodicama obavljeno je uz prisudstvu pučanstva, svih mjesnih vlasti sa načelnikom, kao i predstavnika svih mjesnih društava i zadruga. Nakon 66 godina vodički podmladak izlazi iz srednjevječnih tamnica, u kojima su dosadašnji učitelji Maretić proboravio 35, a Cipiko 22 godine. Dirljiv govor održao je kotarski nadzornik Sinčić. Nove školske prostorije (pomješća) su za trorazrednu, dok Vodice imaju samo dva učitelja pa bi trebalo postaviti i trećega, jer Vodice imaju 3000 stanovnika i mjesto je prometno».

Otvorenje druge školske zgrade bilo je 05. listopada 1911, tim povodom «Hrvatska rieč» br. 572 iste godine piše slijedeće:

«Svečano otvorenje ženske škole obavljeno je 5.X a koja je bila 3 godine zatvorena zbog neprikladnih prostorija. Sada se uselila u novosagrađene. Podignuta je na dvorazrednu, a trebala bi biti trorazredna. Svečanom otvorenju prisustvovao je nadzornik Sinčić, načelnik, mjesne vlasti i predstavnici mjesnih društava. Vodice se ponose školskom zgradom (pomješćem) za mušku i žensku školu, a za koju je općina dala preko 70.000 K.»

Svaka novoizgrađena zgrada imala je po tri velike učionice, prizemno jednu, stan za jednu obitelj –upravitelja škole i sanitarni čvor, a na katu su dvije učionice i ured Uprave škole.

Do otvaranja ovih škola nije postojala mogućnost da svega dvojica učitelja za mušku i jedna učiteljica za žensku djecu, pokažu neku svoju osobnu aktivnost na kulturno-prosvjetnom polju u mjestu. Oni su bili previše zauzeti sa radom na savladavanju programa za djecu, jer je bilo preko 400 učenika – učenica. Oni nisu mogli organizirati ni diletantski rad sa djecom na pripremi priredaba i sportskih natjecanja i ti iz dva razloga: prvo zbog nedostatka vremena i prostora i drugo zbog političkog karaktera, jer su kroz tu aktivnost trebali izražavati raspoloženje naroda, koje je bilo protivaustrijsko, a to nisu smjeli, jer bi došli pod udar vlasti.

Nakon otvaranja ovih škola došlo je do kadrovskih promjena u učiteljstvu, tako 1912.g. bila je ova shema:

- muška škola: nadučitelj Vjekoslav Cipiko, učitelj Blaž Juras i učiteljica Katica Golub

- ženska škola: nadučiteljica Jelisava Radinović-Radić i učiteljica Zorka TrainGalzigna (4)

Dakle pred prvo svjetski rat bilo je u Vodicama pet učitelja. Tada jedan dio djece, naročito ženske nije pohađao redovito školu, iako su kazne za vrijeme austro-ugarske vladavine bile dosta rigorozne. Tada su školske globe utjeravane putem oštre prinude, tako su rubači uz posredstvo žandara naplaćivali školsku globu. Jednom prilikom takvog rubanja uhapsili su jednog muža i ženu, koje su vezane odveli u šibenski zatvor, pošto vjerojatno nisu imali novaca da plate školsku globu za svoju djecu, koja nisu redovno pohađala školu. (5)

Do prvog svjetskog rata, mali broj Vodičana je išao u srednju školu i na fakultete. Do osnivanja škole u Vodicama 1844.g. pohađali su škole izvan Vodica samo djeca koja su se školovala za svećenička zvanja. U knjizi K. Stošića: Sela šibenskog kotara na str. 130. i 131. navode se kao župnici i kapelani u Vodicama Vodičani, koji su vjerojatno prvi bili na školovanju i postigli svećenička zvanja.

Od građanskih osoba, koliko se zna, prvi su završili pravni fakultet Marko Skočić i Grgo Čićin-Šain. Dr. Marko Skočić završio je pravni fakultet i rigoroz sveučilišta u Grazu 1912.g. On je postao prvi doktor Vodičanin (6) . Prvi učitelj bio je Pave Roca, a kasnije su završili učiteljsku školu Bastić Vicko p.Luke, Čiro Čićin-Šain i Stjepan Roca p.Josipa , koji su zatim završili filozofski fakultet i bili profesori. Arhitekturu je završio i ing. Miše Sladoljev, dakle to su bili prvi školovani Vodičani, jer krajem 19. i početkom 20. stoljeća akcenat je bio na učenju i završavanju građanskih zanimanja.

Period prvog svjetskog rata i prve talijanske okupacije od 1914. do 1921.g., za čitavih 7 godina, pored ostalog teško je pogodio narod šibenskog kraja, pa i Vodica i u školstvu i prosvjeti, kada je ono bilo gotovo zamrlo. U toku četverogodišnjeg rata (završen 11.studenog 1918. kapitulacijom Njemačke) o posebno teškom položaju govori i podatak o padu nataliteta za 50% i porastu mortaliteta za 40%.(7) 06.studenog 1918. talijanska vojska ulazi u Šibenik(na prevaru) a tek 30. studenog ili 01. prosinca 1818. ulazi i u Vodice. Vodice su bile posljednje mjesto koje još nije okupirano, iz straha, jer u Vodicama je osnovano Narodno vijeće i Narodna garda sa 50 naoružanih vodičana a na čelu im je bio Pave Roca, prvi učitelj vodičanin, iz ovoga se da zaključiti da tada nije ni radila škola u vodicama. Na nagovor predsjednika Narodnog vijeća Pave Roce sukladno Versajskom ugovoru ljudi su se povukli sa već zauzetih borbenih položaja a rečeno im je da oružje sakriju. Za vrijeme talijanske okupacije do 1921.g. škole u Žirju, Jezerima, Zablaću, Rogoznici i još nekim mjestima bile su zatvorene (8) dok je u Vodicama radila s prekidima zbog nedostatka kadra ili zbog bojkota vodičana koji nisu htjeli dati djecu u talijansku školu. Odmah po dolasku u Vodice postavili su načelnika opčine Vicu Šuriju, rodom iz Trogira, sinovac vodičkog župnika don Antonia Šurije. Vice je bio na toj dužnosti sve vrijeme okupacije, inače je ranije bio Austro-Ugarski konzul u Italiji. U periodu prve okupacije u Vodicama je stalno stacionirano 150 vojnika i karabinjera. 12. lipnja 1921.g. na dan odlaska italijana po njih je došao jedan dobro naoružani ratni brod. Vodičani su ih pak «svečano» ispratili, zviždukanjem, zveckanjem u stare limene kante i lonce, puhanjem u rogove i sl.(9) Nakon propasti Austro-Ugarske u prvom svjetskom ratu i talijanske okupacije (1918-1921) Vodice su u sastavu nove državne zajednice – Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Nacionalno tlačenje, koje se osjetilo od prvih dana života u novoj državnoj tvorevini, i ekonomsko izrabljivanje nove su okolnosti i zapreke u širenju školstva. U Vodicama je 1921.g. živjelo 456 domaćinstava sa 2.771 stanovnika, od čega 219 žena više nego muškaraca, u odnosu na popis stanovništva iz 1910.g. imamo pad broja stanovnika za 24 mještana, zbog rata, «španjolke» i uopće materijalnih i zdravstveno-higijenskih uvjeta života. 1921.g. oko 350 domaćinstava u kolonatskim je odnosima sa veleposjednicima i crkvom.

Vladajući krugovi nove države poklanjaju pažnju afirmaciji vlasti i svojim interesima. Školstvo i prosvjetu u prvim godinama nove države (1919/21/-1929) karakteriziraju naslijeđene organizacijske forme i propisi. Učitelji su održavali nastavu s velikim brojem učenika, trudeći se da osnovnim školovanjem obuhvate sve obveznike. Pri realizaciji nastavnog programa učitelji su unosili raspoloženje naroda tj. otpor vladajućem režimu, pa su uvijek morali biti na oprezu od režimskih doušnika i školskih nadzornika, koji su većinom bili režimski eksponenti. Tako je među učiteljstvom djelomično zavladala apatija i nerad, o čemu je pisao i «Pokret», (10) časopis za pedagoška i staleška pitanja što je u to vrijeme izlazio u Šibeniku. Sistem školstva u Kraljevini SHS nije bio demokratičan, a uz to je ostala četverorazredna osnovnoškolska obaveza. Računa se da Šibenik sa širom okolicom ima 50% nepismenog stanovništva u prvom desetljeću nakon prvog svjetskog rata. Ni udžbenici za osnovne škole nisu se mijenjali dugo nakon prvog svjetskog rata, već su se upotrebljavali oni iz vremena austrijske uprave u Dalmaciji. Novi udžbenici počeli su se objavljivati tek od 1925.g. Odgojni i nastavni rad u prvo vrijeme provodio se još po koncepciji J. F. Herbarta (1779-1841). Osnovne škole su bile državne, ali su ostale pod velikom utjecajem svećenstva, katoličkoga i pravoslavnoga, pa je vjeronauk u nastavnom planu i svjedodžbi bio na prvome mjestu, a vjeroučitelji su, zajedno s upraviteljem škole, imali glavnu riječ. Za općinsku vlast bio je dobar onaj učitelj koji je provodio politiku stranke na vlasti i pjevao u crkvi, dok su napredni učitelji, većinom u selima šibenske okolice progonjeni.(11) Posebno se pazilo da se u škole ne unosi napredni duh i politika opozicijskih stranaka.

Prema tom nastavnom planu provedena je nastava u svim osnovnom školama već od šk. g. 1926/27. Već u prvim godinama nakon ujedinjenja i postojanja Kraljevine SHS narod je izgubio iluzije da će u novoj državi doživjeti brži materijalni i prosvjetni preobražaj, te je svoje zahtjeve usmjeravao na ono što je imalo najviše izgleda da će uspjeti.

U Vodicama tada imamo 4 razreda osnovne i 2 razreda tzv. višenarodne škole. Bilo je 6 učiteljskih radnih mjesta, koliko je bilo i učionica. Postojala je posebno muška i ženska osnovna škola, miješani razredi bili su od 1931.g. Kotarski (tada sreski) nadzornik bio je Miloš Triva.