Večernji list, 30.03.2002., Foto Šime Strikoman

VODIČKI ŽUDIJE: 

UPRIZORENJE ISUSOVIH MUKA I PRIJE STOTINU

   GODINA KAO I DANAS


      

"Kad Isus uskrsne, mi popadamo" 

 Običaj se tako duboko ukorijenio u kršćanski život vodičkoga puka, da ga nisu uspjeli iskorijeniti ni za razdoblja socijalizma.


VODIČKI ŽUDIJE

  

    Nitko precizno ne zna kad se prvi Vodičanin obukao u odoru rimskoga vojnika, na glavu nataknuo šljem, u ruke zgrabio koplje, buzdovan i štit, na noge nazuo sandale, te se utegao u kožnati prsluk. Neki kažu da se to dogodilo negdje pred Prvi svjetski rat, netko tvrdi da je to mnogo raniji običaj, a sljedećima pak nije ni važno kada su zapravo vodički Žudije postali živopisna mjesna tradicija."Važno je da traje", kaže jedan Vodičanin koji je nekoć davno bio vodički žudija, a sad se bavi turizmom. Naime, tradicija uprizorenja muka Isusa Krista na putu prema raspelu, događaja oko njegova   groba, pa potom uskrsnuća, u Vodicama postoji gotovo cijelo prošlo stoljeće, s nekim kraćim prekidima u novijoj povijesti, kažu stariji znalci vodičkih prilika. Rimski vojnici ili žudije, kako ih Vodičani nazivaju, zapravo su čuvari Kristova groba, koji prema točno određenom ceremonijalu svake godine pred Uskrs, za Velikog tjedna, uprizore svoj pobožni igrokaz.   

Običaj preuzeli od Austrijanaca

- Neki tvrde da je taj običaj započeo još za Austrije, kada su njihovi vojnici pred Uskrs u crkvi čuvali straže, pa su poslije Vodičani preuzeli taj običaj i sami ga počeli njegovati. U svakom slučaju   godinama se oko velikog oltara u svetištu župne crkve postavljala konstrukcija Božjeg groba za Veliki tjedan, sve do 1992. godine, kada je Božji grob premješten na drugo mjesto. Oni koji su bili sudionici čuvanja Božjega groba mogu posvjedočiti koliko je duboko taj običaj   zahvatio duše Vodičana - priča don Frane Šimat, župnik u vodičkoj   župi sv. Križa. Kako se veli, nekoć davno, a posebice između dva svjetska rata, nije bilo ulice u Vodicama u kojoj se djeca nisu "igrala žudija", kao njihovi kasniji vršnjaci "kauboja i Indijanaca"", "partizana i Nijemaca" i slično. Običaj se tako duboko ukorijenio u kršćanski život vodičkoga puka, da ga nisu uspjeli iskorijeniti ni za razdoblja socijalizma, ponose se današnji Vodičani i ističu da ondašnje "komunističke vlasti" nisu bile blagonaklone svakovrsnim običajima naslonjenima na vjeru i kršćansku tradiciju. - Govori se i kako su tada vlasti poduzimale drastične mjere da bi iskorijenile ovaj običaj, pa su čak i njegove sudionike slali na prisilni rad oko Velikog tjedna. Međutim, među Vodičanima je to bio za vjernike znak otpora i prepoznavanja. Stoga je i danas opravdano čuvati ovu pobožnu tradiciju i produbljivati njezino duhovno bogatstvo - mišljenja je župnik Šimat.   Mladi Vodičani, njih dvanaest, također su čuli priče kao se "u vrime komunizma" svašta radilo ne bi li se žudije skrenule s njihova odlučna puta. Tako današnji mladi žudije prepričavaju kako se nekoć čak i krala odjeća i kostimi rimskih vojnika na dan prije Velikog četvrtka kada počinje njihov središnji godišnji ceremonijal. No vrijedne švelje su u jednoj noći na brzinu sašile novu odjeću za žudije, a običaj se nije uspio omesti, s poštovanjem mladi Vodičani prenose što su čuli od starijih.   - To je za sve nas najprije velika čast. Mi smo svi ponosni što smo žudije i što možemo biti dio toga vodičkoga običaja, koji se već godinama poštuje. Evo ovdje se sastajemo da bismo se ranije priremili za našu službu u Velikom tjednu, pregledali i popravili opremu, te uredili Božji grob u crkvi - veli Tomislav Mateša, koji je odnedavno na najvišoj funkciji u žudijama, na mjestu "buzdobaja" kako to Vodičani nazivaju.

                    Buzdobaj je svojevrsni čelnik žudija koji vodi skupinu od deset rimskih vojnika naoružanih dugačkim kopljima, kacigama i štitovima. Buzdobaj, alias Tomislav Mateša, nosi buzdovan, a uz njega je tu još jedan vojnik nazvan "sulica", jer nosi najdulje koplje, ono kojim naposljetku probada na križu izmučenog Isusa Krista. Dakako, uz njih su tu i Isus i Juda.

Vježbaju u bivšoj mesnici

                   Tako se dvanaest mladih Vodičana, koji prema strogom pravilniku ne mogu biti stariji od 33 (Isusove) godine, sastaju cijele godine, a posebice u korizmeno razdoblje, druže se i pripremaju za ovogodišnje religiozno uprizorenje u kojima su oni glavni glumci. Za to im sada služe prostorije bivše mesnice, koje im je privremeno ustupila crkva, pa sada tamo drže svoju opremu, fotografije s prijašnjih nastupa diljem Hrvatske i slično.

                   - Evo to je naša odjeća, a ona je posebna po tome što smo svu sami izradili i sada je održavamo. Imamo i noviju i stariju opremu, koju koristimo u završnoj sceni padanja pred Božjim grobom. Uh, to uvijek bude zanimljivo, a mi uvijek pripremimo neko čudo, pa se tako župnik malo i naljuti na nas. Lani smo tako priredili grmljavinu i stroboskop, koji se nakon tišine začuju i bljesnu nakon mraka, i tako simboliziraju uskrsnuće Isusovo. Tada mi, žudije, uz buku popadamo po podu crkve, pa zato uzimamo staru opremu da novu ne porazbijamo - pojašnjava završne scene buzdobaj Tomislav, a nadopunjuju ga ostali  na žudijskom sastanku. Inače, žudija baš i ne može biti bilo tko, vele oni. Ponajprije, trebao bi biti nešto viši od "buzdobaja i po", no osim fizičkih karakteristika mora imati i odgovarajuće duhovne: biti kršten, pričešćen, krizman te živjeti u skladu s kršćanskim naukom, podsjećaju mladi vodički žudije. Posljednjih godina zovu ih posvuda, jer su kao pojava vrlo atraktivni znatiželjnicima, ali ne mogu baš svuda ni stići, vele. Na koncu, nije to ni smisao svega ovoga, kažu. Vodički žudije trebali bi biti vodički žudije - skupina religioznih Vodičana u službi obilježavanja Uskrsa, a ne postati nekakav medijski spektakl, misle. Nije im stoga važno ni to što će ih možda vodičke djevojke radije pogledati onako stasite u sjajnim uniformama. - Ma ne mislimo mi na to - vele.

Piše GORAN ŠIMAC


        Vodice ONLINE